“Naše političke probleme treba gledati jedanput sa čisto srpskog stanovišta” M. Crnjanski
Srpski poslovni Almanah - Veliki
JASENOVAC, STEPINAC, OLUJA..: Istorijski momenti o kojima nema saglasnosti među Srbima i Hrvatima, a kako bi ih i bilo
SVEDOČENJA (2)

Jasenovac, Stepinac, Oluja…

JASENOVAC, STEPINAC, OLUJA..: Istorijski momenti o kojima nema saglasnosti među Srbima i Hrvatima, a kako bi ih i bilo

Istina o srpsko-hrvatskim odnosima prepuštena je novinarima, obično režimskim i pretežno neobaviještenim ljudima, da tumače te događaje po vlastitom uvidu, a da mi dosad nemamo nijednu ozbiljnu istorijsku studiju o tim događajima, rekao je u razgovoru Dobrica Ćosić

PIŠE: Darko HUDELIST, Jutarnji list

Za Bilandžićevu interpretaciju njegovog povjerljivog razgovora s Kardeljom 20. maja 1971. u kojem mu je Kardelj otkrio prikriveni smisao tada aktualnog projekta ustavno-pravne reforme federacije, Ćosić nije skrivao riječi divljenja, ističući:

– Kolosalno priznanje Dušana Bilandžića! Kolosalno priznanje od najvećega historijskog značaja! Alal mu vera! Čestitam na iskrenosti i na poštenju da to zapiše i da to ostane kao dokument…

ŠTA JE ISTINA?

A onda smo, nakon ovakvoga “protokolarnog” uvoda, prešli na stvar, tj. u detaljnu analizu hrvatsko-srpskih odnosa, na tragu Bilandžićeva recentnog rukopisa. Dobrica Ćosić je istaknuo:

OVO SE NE ZABORAVLJA: Oluja
OVO SE NE ZABORAVLJA: Oluja

– Mislim da su hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski odnosi veoma loši i zabrinjavajući. Ja smatram da je rješenje srpsko-hrvatskog pitanja obostrano važno i da je u interesu i srpskog i hrvatskog naroda da uspostave normalnu, ravnopravnu, poštenu suradnju. Razumije se, poštujući činjenice i poštujući historijske istine. Jer, drama i jednog i drugog naroda je što ne zna historijsku istinu… Nama, i jednoj i drugoj strani, nedostaje ta istina. Ona je prepuštena novinarima, obično režimskim i pretežno neobaviještenim ljudima, da tumače te događaje po vlastitom uvidu. Mi dosad nemamo nijednu ozbiljnu historijsku studiju o tim događajima. Imamo samo fragmentarne memoare, kao, na primjer, one Borisava Jovića, Veljka Kadijevića i sl…

Najprije smo Dobrica Ćosić i ja stavili na papir pitanja i probleme za koje mislimo da vjerojatno nikada neće biti dokraja razjašnjeni i raščišćeni između Hrvata i Srba, tj. koji su praktički nerješivi i o kojima je nemoguće (barem u idućih sto godina) postići bilo kakav konsenzus. Posebno smo izdvojili ovih pet problemskih sklopova: Jasenovac (1), Stepinac (2), agresija na Hrvatsku 1991. (3), interpretacija Domovinskog rata u Hrvatskoj devedesetih (4) i akcija Oluja iz 1995. (5).

Za pojmove “agresija na Hrvatsku” i “Domovinski rat” Ćosić mi je odmah rekao da ih “ne priznaje” (kao što, po vlastitu priznanju, nije priznavao ni republičke granice u SFRJ kao državne), a kad sam mu ja na to dodao: “Eto vidite, i to je jedna od razlika na planu srpsko-hrvatskih odnosa koja se čini nepremostivom” – odgovorio je:

– Nepremostiva je. I onda će generacije morati da podnose te teškoće…

NEPREMOSTIV JAZ: Jasenovac
NEPREMOSTIV JAZ: Jasenovac

PRAVO HRVATA NA DRŽAVU

Ali onda se dogodilo nešto (možda) neočekivano. Kad sam, na primjeru Jasenovca, još jednom ustvrdio da postoji jaz između službenog hrvatskog tumačenja i dominantnog mišljenja u Srbiji, Ćosić je osjetio potrebu da se donekle (ipak) izdigne iznad takvoga stanja i da tome pridoda ovakav svoj malo osobniji komentar:

– Vjerojatno sam ja jedan od prvih, ako ne i prvi čovjek, koji je – iz srpskog javnog života ovoga vremena, moje generacije – upozorio na pravo hrvatskog naroda da stvori svoju državu! I na ravnopravnost, i na nerazumijevanje Jugoslavena, srpskih Jugoslavena, hrvatske nacionalne ideologije. A u tome su im izdašno pomagali hrvatski Jugoslaveni, koji su malobrojniji… Svi smo se nadmetali u jugoslavenstvu, i nije se nikad pravila analiza međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji, ona nikada nije ni na jednome partijskom kongresu izvršena, nikada se pošteno i istinito nije o tome govorilo…

Tako sam se, na svom osobnom iskustvu, još jednom uvjerio da kada prema svom oponentu ili neistomišljeniku (u ovome slučaju prema Dobrici Ćosiću) zauzmeš malo mekši i tolerantniji stav, koji nije iz busije i ne temelji se na apriornim optužbama i inkriminacijama, nego teži smirenom, ljudskom dijalogu čak i o onim najneugodnijim stvarima – da ti se to, prije ili kasnije, vrati. Ćosić je bio ljudski dirnut Bilandžićevim nastojanjima da maksimalno razumije Srbe i srpske nacionalne probleme i traume, i sada je meni (i preko mene Bilandžiću) želio uzvratiti istom mjerom, tako što je rekao, i taj svoj stav podvukao debelom crtom, da su hrvatske težnje za uspostavljanjem samostalne hrvatske države bile sasvim O.K. i da je velika srpska zabluda bila u tome što to nisu razumjeli, nego su Hrvatima na tome zamjerali i optuživali ih.

Nedavno sam imao razgovor s jednim visokim hrvatskim obavještajcem koji se dosta razumije u srpsko-hrvatske odnose i koji mi je rekao da bi se, kada bi to o njemu ovisilo, maksimalno trudio dubinski poraditi na pomirenju između Hrvata i Srba, ali uz (pred)uvjet da se Srbi, odnosno srpski politički predstavnici (čitaj: Aleksandar Vučić), decidirano izjasne o dvije temeljne stvari: prvo, da Hrvati imaju pravo na svoju državu i da to više nikada ni na koji način ne bude sporno; i drugo, da ne koriste Srbe u Hrvatskoj kao faktor destabiliziranja hrvatske države i društva.

ĆOSIĆEVE OPTUŽBE MILOŠEVIĆA

OŠTRE REČI OPTUŽBE: Ćosić sa Slobodanom Miloševićem
OŠTRE REČI OPTUŽBE: Ćosić sa Slobodanom Miloševićem

Meni je, dakle, Dobrica Ćosić – sa svojim statusom “oca srpske nacije” i najvećeg srpskog nacionalista u drugoj polovici 20. stoljeća – već tada, u svibnju 2011., jasno i glasno podržao pravo hrvatskog naroda da ima svoju državu, i to je svakako bio jedan od ključnih akcenata ovoga našeg razgovora, u povodu Bilandžićeva feljtona u Jutarnjem.

U onome dijelu našeg razgovora u kojem smo razmatrali kategorije “agresija na Hrvatsku”, “Domovinski rat” i “Oluja”, Ćosić je – odgovarajući na moje konkretno pitanje: “Tko je u Hrvatskoj, početkom devedesetih, vodio rat? – rekao:

– Rat je vodila Jugoslovenska armija. Opkoljeni garnizoni i rat protiv Jugoslovenske armije. Nesreća je i tragična srpska politika u tome što je prihvatila Jugoslovensku armiju i što je sudjelovala u obrani te Jugoslovenske armije, pa se i uključila u taj rat.

Na moje potpitanje tko se točno u taj rat uključio Ćosić je odgovorio:

– Srbi, Miloševićeva politika. To je njegova politika, jugoslovenska, koja se pretvorila u nacionalnu i nacionalističku. Ja smatram da to – ta obrana Jugoslavije 1991. godine – teško tereti Srbiju, odnosno srpsku državnu politiku… Tragedija je Srba i srpskog naroda, odnosno Miloševićeve politike, što je prihvatio tu hipoteku Titovu, najznačajniju i najkobniju Titovu ustanovu, vojsku…

Na to sam Ćosiću kazao: “Dobro, ali vi ste u jednome razdoblju imali intenzivne kontakte s Miloševićem. Jeste li mu ikad rekli takvo nešto kao što sad meni govorite?” Odgovorio mi je:

– Kako da ne. S Miloševićem sam surađivao i oštro ga oko ovoga kritizirao. O vojsci. On je meni govorio: “Mi drugačije ne možemo, nemamo s čim da branimo Srbe. Hrvati su se naoružali prije početka.” On se pozivao na to da je Špegelj naoružao Hrvate, a da mi, Srbi, nismo naoružani. I da mi moramo da koristimo vojsku, JNA.

GRAD NESTAO U RATU: Vukovar
GRAD NESTAO U RATU: Vukovar

Na moje inzistiranje da dade svoj vlastiti komentar o ulozi JNA u ratu u Hrvatskoj 1991., Ćosić je rekao:

– U mom prvom susretu s načelnikom Generalštaba JNA Životom Panićem, koji je bio komandant u Vukovaru, moje prvo pitanje bilo je: “Pobogu, generale, zašto ste srušili Vukovar? I zašto se ratovali za Vukovar?” Bio sam tada predsjednik SR Jugoslavije i u tom našem prvom susretu, kad sam ga pozvao na referiranje, ja ga odmah pitam to, a on pocrveni, zbuni se, neprijatno mu pitanje, pa mi kaže: “Gospodine predsjedniče, da li vi znate da osvajanje jednoga grada traje dvije godine, ne znam koliko, a ja sam taj grad osvojio, oslobodio od ustaša, za 40 dana.” Ja kažem: “Niste ga oslobodili, nego ste ga razrušili!”

“Kao predsjednik SR Jugoslavije rekao sam generalu Životi Paniću: ‘Niste vi oslobodili Vukovar, nego ste ga razrušili”, svjedočio je Ćosić.

Ćosić je na to dodao:

– Također sam bio i veliki protivnik uznemirivanja Hrvatske u Dalmaciji, odnosno rata za Dubrovnik. Mislim da je to jedna velika – nije greška, nego velika nesreća, jedan težak čin srpske, jugoslovenske vojske, uz participaciju crnogorskog rukovodstva. Tu je Crna Gora išla na ujedinjenje s Hercegovinom, išla je na osvajanje Hercegovine, pa je išla na Dubrovnik zajedno s Jugoslavenskom vojskom, i učinila te grdne štete… Tu je, u stvari, najborbeniji bio Milo Đukanović.

USTAŠKO PROTERIVANJE SRBA

PRITISAK NA SVAKOM KORAKU: Krajnji cilj proterivanje Srba
PRITISAK NA SVAKOM KORAKU: Krajnji cilj proterivanje Srba

Sve to, naravno, ne znači da Dobrica Ćosić, u razgovoru sa mnom, nije bio vrlo kritičan prema politici HDZ-a devedesetih, a osobito prema vojno-redarstvenoj akciji Oluja iz 1995. (i dobro je, rekao bih, da je bilo tako, jer bi se u suprotnome sve ovo moglo učiniti namještenim). Politiku HDZ-a 1990. na 1991. okarakterizirao je “ne samo proustaškom nego i ustaškom”, rekavši pritom: “Ta antisrpska politika bila je toliko intenzivna da je ona izazvala strah kod Srba od ponavljanja genocida. I razumije se da se Krajina, kao partizanska i kao neposredno ugrožena, s preživjelim ostatkom naroda koji nije malen, pobunila. E sad, ta pobuna je, po mom mišljenju, loše vođena, ekstremno vođena, i s jedne i s druge strane. Od HDZ-a da očisti Srbe…”

A što se Oluje tiče, to, po Ćosiću, nije bilo oslobođenje Hrvatske, nego protjerivanje Srba iz Hrvatske, uz ovu argumentaciju:

– Hrvatska nije legitimirala taj svoj čin davanjem srpskom narodu prava na samoupravu, političke slobode, nego je govorila o protjerivanju neprijatelja, agresije, velikosrpstva… Nijedna demokratska ideja nije bila izrečena od strane Tuđmana i vodstva HDZ-a, odnosno Vlade Hrvatske, čak ni demagoška. To je izvršeno brutalno ustaški, cijela ta akcija. Evo, danas čitam u novinama, negdje je pronađeno, da je u koloni ubijeno dvije hiljade ljudi koji su bili u povlačenju. Dvije hiljade ljudi – to nije manji zločin od srpskog zločina ubijanja zarobljenih muslimana…

HRVATSKA DANAS: Može li se ovako do boljih odnosa sa Srbima?
HRVATSKA DANAS: Može li se ovako do boljih odnosa sa Srbima?

Bez ikakve dvojbe, Oluja je jedna od onih hrvatsko-srpskih tema oko koje je čak i teorijski nemoguće uspostaviti zajednički nazivnik, jer zadire u identitet jednog i drugog naroda, i s tim se, smatram, moramo pomiriti.

U drugom dijelu razgovora Dobrica Ćosić i ja smo definirali tri točke u kojima bi se Hrvati i Srbi mogli složiti (ako već nisu), a to su: kritički stav prema Jugoslaviji – doduše, svatko sa svoga stajališta (1), kritički stav prema Titu – također svatko iz svog kuta (2) i osuda četništva (3).

SFRJ KOBNA ZA SRBE

O Jugoslaviji mi je Ćosić rekao:

– Ja smatram da je za srpski narod kobno prihvaćanje Jugoslavije… Smatrao sam da je srpsko inzistiranje na jugoslavenstvu i na Jugoslaviji teška i opasna zabluda…

Za Tita mi je rekao sljedeće:

– Tito je najveća povijesna ličnost hrvatskog naroda, i on je u stvari omogućio stvaranje hrvatske države. On je po ideologiji autentičan kominternovac.

A o četnicima (poznato je da se u Drugome svjetskom ratu Ćosić kao partizan borio protiv četnika) reče mi ovo:

– Ja četništvo smatram talogom, mračnim, otrovnim talogom srpskog naroda – to ravnogorsko četništvo, koljačko četništvo. To je najveća sramota i najveće zlo srpskog naroda. Ja toliko prezirem i toliko se stidim četništva da sam, dok sam bio Jugoslaven, uvijek pisao, govoreći o neprijateljima: prvo četnici pa tek onda ustaše… Bilo je jedno vrijeme (u ratu – op. a.) kad u Zapadnoj Moravi seljaci nisu mogli da se kupaju od leševa (žrtava četničkog terora – op. a.), usmrdjelih leševa. Morava je tekla i nosila te leševe. Pa žene više nisu mogle da peru onaj grubi veš, posteljinu, u Moravi, od straha od tih leševa.

 

 

Najnovije

Šta se krije iza “podele Kosova”?

Albanci već traže teritoriju juga Srbije, a što se tiče podele, Amerikanci i Albanci, dobivši u svoje ruke stratešku tačku – Sever Кosova – nipošto je neće predati, može se govoriti samo o zauzimanju novih srpskih teritorija, smatra sagovornica portala Evroazija dejli

„Oluja“ u Hrvatskoj još traje

Broj Srba na Kordunu pao je ispod deset odsto, na Baniji ispod 15 odsto, a u ovim regijama je pre „Domovinskog rata“ srpska populacija bila u znatnoj većini, tako da Srbi doživljavaju biološki slom

Sve što ste obećali, slagali ste!

Povod za pismo Momčila Trajkovića iz Čaglavice sa Kosmeta je susret delegacije Srpskog nacionalnog formuma sa Predsednikom Srbije pre šest meseci, posle ubistva Olivera Ivanovića

Nigerijska šema Vučićevog kuma

Lider na polju obnovljivih izvora Eco Energo Group, u suvlasništvu Nikole Petrovića, kuma Aleksandra Vučića, svoj razvoj je započeo preko jedne od firmi Energoprojekta i uz sumnje na prikriveno vlasništvo, zbog čega je Energorpojekt protiv svojih bivših menadžera i radnika podneo krivičnu prijavu za zloupotrebe položaja i pranje novca, koja je kasnije odbačena

General oživeo duše 16.186 rodoljuba

Komandant Кopnene vojske general-potpukovnik Milosav Simović osnovao je u Nišu Muzej Kopnene vojske, izdvojio žrtve sa Paštrika i Košara, zapevao četničku pesmu “Planino, moja planino” na proslavi Dana Kopnene vojske i o tome govori otvoreno i s ljubavlju za Srbiju

Naprednjaci finansiraju Tadićeve i Đilasove

Firma koju je osnovao Nebojša Krstić dobila je od Gradske uprave Beograda 90.000.000 za oglašavanje u novinama, nadovezujući se na posao koji je ista firma za sedam miliona sklopila sa JP “Službenim glasnikom” kojim rukovodi bivša DS-ovka Jelena Trivan, dok je do skoro Skupština grada poslovala sa firmom “Media point” koja se dovodi u vezu sa Draganom Đilasom
Travel - veliki baner