“Naše političke probleme treba gledati jedanput sa čisto srpskog stanovišta” M. Crnjanski
Travel - veliki baner
TITO I KARDELJ PRIPREMILI RAZBIJANJE SFRJ: Sa jedne od legendarnih proslava Nove godine
SVEDOČENJA (1)

Tito i Kardelj pripremili razbijanje SFRJ

TITO I KARDELJ PRIPREMILI RAZBIJANJE SFRJ: Sa jedne od legendarnih proslava Nove godine

“Očevi Jugoslavije” pokrenuli su 1968. projekt ustavnopravne reforme federacije koji će završiti 1974. donošenjem novog, konfederalnog Ustava, o čemu svedoči i Dušan Bilandžić, hrvatski komunistički političar i istoričar, ističući da mu je Kardelj lično rekao da su se Tito i on dogovorili da idu u “razdruživanje” Jugoslavije

PIŠE: Darko HUDELIST, Jutarnji list

prvome dijelu svog članka o Dušanu Bilandžiću, spomenuo sam Bilandžićev feljton, pod naslovom “Tito i raspad druge Jugoslavije”, i pritom ustvrdio da je riječ o najintrigantnijem i najkontroverznijem Bilandžićevu rukopisu unutar cijeloga njegova bogatog opusa. Bio sam u prilici pratiti nastanak tog teksta izbliza pa sam njegovu sirovu, radnu verziju, u dogovoru s tadašnjim uredništvom Jutarnjeg lista, donekle i redigirao.

OTKRIO ISTINE PRED SMRT: Dušan Bilanbdžić, hrvatski istoričar
OTKRIO ISTINE PRED SMRT: Dušan Bilanbdžić, hrvatski istoričar

Štoviše, u redakciji Jutarnjeg sugerirali su mi da ga, pri svom prvom idućem putovanju u Beograd, pokažem Dobrici Ćosiću, pa da vidim kako će on reagirati na taj Bilandžićev uradak, budući da je u njemu dosta riječi i o srpsko-hrvatskim (hrvatsko-srpskim) odnosima, odnosno srpskom doprinosu našoj nekadašnjoj (ex-jugoslavenskoj) povijesti, počevši od Drugoga svjetskog rata naovamo.

“TITO JE MRZEO SRBE”

Zašto tvrdim da je serijal “Tito i raspad Jugoslavije” Bilandžićev najkontroverzniji rukopis uopće? Zato što je Bilandžić u njemu istupio s tezama koje uvelike daju za pravo srpskoj strani – da ne kažem srpskim nacionalistima – u njihovu problematiziranju i tumačenju Titove/Kardeljeve ostavštine i raspada SFR Jugoslavije.

Nabrojit ću nekoliko takvih teza koje sačinjavaju, metaforički rečeno, “kičmu” toga Bilandžićeva rukopisa.

SRBIN UKLONJEN IZ TROJCA NA VRHU: Tito i Aleksandar Ranković
SRBIN UKLONJEN IZ TROJCA NA VRHU: Tito i Aleksandar Ranković

Prvo, Tito je, po Bilandžiću, doista “mrzio” Srbe, u najmanju ruku zazirao je od njih i ujedno ih se plašio. Zato je, tijekom svoje vladavine, i micao na stranu, tj. politički uklanjao, najjače i najutjecajnije predstavnike srpskog naroda u najužem vodstvu KPJ i države, uključujući Blagoja Neškovića (1952.) i Aleksandra Rankovića (1966.)

Drugo, način na koji je Tito politički eliminirao Rankovića – po Bilandžićevu opisu – prilično je dvojben i, u biti, nemoralan. Tito ga je najprije htio difamirati i diskvalificirati kao srpskog nacionalista, ali kada baš nitko od vodećih srpskih/crnogorskih političara u vrhu Partije i države nije bio spreman podržati takvu optužbu (pa čak ni Svetozar Vukmanović Tempo, kao jedan od najvećih titovaca u vodstvu SFRJ), Tito se odlučio za scenarij br. 2, u kojem je Rankovića eliminirao tako što mu je “natovario na vrat” aferu prisluškivanja. Toj je temi bio posvećen treći nastavak Bilandžićeva feljtona, pod naslovom “U Hrvatskoj se pad Rankovića slavio kao oslobođenje 1945.” (Jutarnji list od 28. travnja 2011.).

SRPSKI NACIONALISTI U PRAVU: Potvrda navodnih žalopojki u svedočenju Bilandžića
SRPSKI NACIONALISTI U PRAVU: Potvrda navodnih žalopojki u svedočenju Bilandžića

Treće, Bilandžić u svom rukopisu prihvaća srpsku tezu (svojevrsnu žalopojku) da zbog poraza srpskih partizana 1941. (pad Užičke republike) Srbija nije imala “legitimnu” delegaciju na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943, kada je osnovana nova Jugoslavija. Nego su njezini delegati – kako piše Bilandžić – “bili iz partizanskih jedinica koje su krajem 1941. prebjegle u BiH”. Iz toga, naravno, implicitno proizlazi zaključak da Srbija na tom iznimno važnom i povijesnom političkom skupu, na kojem su udareni temelji nove, federativne jugoslavenske države (podijeljene na šest republika, s tzv. avnojskim granicama, koje će u Ustavu iz 1974. biti pretvorene u državne granice), nije bila ravnopravno zastupljena.

KPJ “NASLEDILA” KOMINTERNU

Četvrto, Bilandžić – pozivajući se pritom i na Edvarda Kardelja, tj. na Kardeljeve riječi izgovorene u njihovu povjerljivom susretu i razgovoru vođenom 20. svibnja 1971., u okviru onoga famoznog «znanstvenog centra» CK SKJ, u kojem je Bilandžić bio direktor – prihvaća srpsko gledanje na Kominternu, odnosno srpsku tezu da je KPJ zapravo od Kominterne naslijedila strategiju razbijanja Jugoslavije (one prve, Kraljevine Jugoslavije), s ciljem rušenja srpske ‘hegemonističke buržoazije i njene vojne monarhije’, a u kojoj se (kominternovskoj) strategiji i politici kriju uzroci nekih bitnih problema s kojima su se Srbi suočavali i u drugoj, Titovoj Jugoslaviji.

KPJ NASLEDILA STRATEGIJU OD KOMINTERNE: Kardelj i Tito na Visu 1944.
KPJ NASLEDILA STRATEGIJU OD KOMINTERNE: Kardelj i Tito na Visu 1944.

Peto, Bilandžić, štoviše, citira Kardeljeve riječi izgovorene 20. svibnja 1971. – da je taj projekt Kominterne (iz 20-ih), o rušenju Jugoslavije kao “tamnice nesrpskih naroda” “bio realan i povijesno ostvarljiv” – za razliku od (Titova) projekta obnavljanja Jugoslavije, za vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, koji je, u usporedbi s ovim Kominterninim, ispao nerealnim i povijesno neostvarljivim (na duži rok). U tom mu je razgovoru Kardelj ujedno otkrio i pravu, skrivenu bit njegova i Titova projekta ustavnopravne reforme federacije, u razdoblju 1968.-1974. Ovako mu je rekao:

“Što se tiče budućnosti Jugoslavije, mi ćemo sljedećega mjeseca (dakle u lipnju 1971. – op. a.) izvesti reformu postojeće federacije, a u drugoj, kasnijoj fazi stvoriti konfederaciju, u nadi da će to biti održivo rješenje. Međutim, ako ni to ne osigura normalno stanje i funkcioniranje federacije, Jugoslavija se mora razdružiti, jer u takvoj zajednici nema budućnosti i ona takva ne može opstati.”

Drugim riječima, Kardelj je Bilandžiću – po Bilandžićevoj interpretaciji – priznao da su se on i Tito dogovorili da idu u “razdruživanje”, tj. (u srpskoj interpretaciji) razbijanje Jugoslavije, i da je u tome, zapravo, pravi smisao započete reforme federacije, čiji će zadnji čin ili epilog biti donošenje (u biti konfederalnog) Ustava iz 1974.

ISTORIJA U NOVINAMA: Svedočenje u “Jutarnjem listu”
ISTORIJA U NOVINAMA: Svedočenje u “Jutarnjem listu”

Bilandžić je bio savršeno informirani politički radnik, obavještajac, analitičar i povjesničar (kao što smo to u prvom dijelu konstatirali, bio je u tijesnim kontaktima i s KOS-om), koji je toliko mnogo znao – i na temelju toga svog golemog znanja bio kadar skupiti sve kockice u cjelovit i koherentan mozaik – da je pred smrt odlučio, prvi put u svome životu, izići u javnost s kompletnom i necenzuriranom istinom, ma kako ona nezgodno i kontroverzno zvučala (u odnosu na domaću, hrvatsku javnost). Drugim riječima, broji svoje posljednje dane i godine i nema više što kalkulirati i igrati na sigurno – pa kako bude – bude…

PROMAŠAJI TADIĆA I JOSIPOVIĆA

Kako je taj Bilandžićev feljton objavljen u Jutarnjem listu mogao 2011. proći bez ikakvih odjeka i kontroverzija, posebna je priča.

Prvo, period oko 2010. bio je najgori period za pisanje (i objavljivanje tekstova) o hrvatsko-srpskim odnosima (ali ujedno i najbolji ako se hoće da ti tekstovi prođu što bezbolnije i bez i najmanjeg rizika). U većem dijelu hrvatske javnosti vladalo je uvjerenje (sasvim pogrešno, mogli bismo ga nazvati “ahistoričnim”) da ulaskom Hrvatske u Europsku uniju prelaze u drugi ili treći plan sve teme koje se tiču Srbije i budućnosti hrvatsko-srpskih (srpsko-hrvatskih) odnosa, da je to sada passe i da se Hrvatska sada potpuno mora okrenuti nekim posve drugim i novim (“europskim”) temama, u kojima Srbija više nije važna ni zanimljiva.

POMIRENJE KAO MASKA: Boris Tadić i Ivo Josipović
POMIRENJE KAO MASKA: Boris Tadić i Ivo Josipović

A drugo, tadašnji predsjednici Hrvatske i Srbije Ivo Josipović i Boris Tadić pokrenuli su proces dugoročnoga hrvatsko-srpskog pomirenja koji je značajno smirio tenzije i svako ozbiljnije i kritičnije preispitivanje realne prirode i dosegnutog stupnja hrvatsko-srpskih odnosa unaprijed učinio nerelevantnim (pogotovu na dnevnopolitičkoj razini). Međutim, bila je to samo maska ispod koje se prikrivalo realno stanje stvari. Čim je u Srbiji došao na vlast Aleksandar Vučić – koji je, za razliku od Tadića, istinski, autentičan zastupnik srpskoga nacionalnog bića (što god tko o njemu mislio) – stvari su se, da tako kažem, “vratile u normalu” (koliko god da se na prvi pogled čine nenormalnima).

Danas je, naime, posve jasno da između Hrvata i Srba još nije riješeno ni pitanje Drugoga svjetskog rata (Stepinac, Jasenovac), a da o ratu/ratovima iz devedesetih (agresija na Hrvatsku 1991., razaranja Vukovara, Dubrovnika i drugih hrvatskih gradova, “Oluja” iz 1995. itd.) i ne govorimo. “Strategija” Tadića i Josipovića – da je dovoljno sjesti na dva-tri zajednička ručka ili večere, pokloniti jedan drugome CD i međusobno se patetički ispričati za sve ružno učinjeno u prošlosti – pokazala se skroz promašenom i jalovom (odnosno, kako mi je to Dobrica Ćosić tada rekao, “operetnom”).

ĆOSIĆ: HRVATSKU STVORIO TITO

BILANDŽIĆEVA RUKAVICA ZA “OCA NACIJE”: Dobrica Ćosić
BILANDŽIĆEVA RUKAVICA ZA “OCA NACIJE”: Dobrica Ćosić

No barem sam ja u miru – tada, u travnju 2011. – mogao odnijeti Bilandžićev rukopis Dobrici Ćosiću u Beograd (štoviše, nosio sam mu radnu, neizbrušenu verziju feljtona u Jutarnjem) i zamoliti ga za širi komentar, u kojem bismo, zapravo, sve što se tiče hrvatsko-srpskih odnosa stavili na stol i, uza sve ostalo, napravili jedan širi popis tema i pitanja za koje obojica (ali mene je tu ponajprije zanimalo mišljenje Dobrice Ćosića) smatramo da su praktički nerješiva i da je u njima i oko njih između Hrvata i Srba nemoguće uspostaviti bilo kakav kompromis ili konsenzus, ali, s druge strane, i onih tematskih sklopova u kojima bi se Hrvati i Srbi mogli eventualno (već sada) složiti – pa da to, u nekoj idealnoj projekciji, bude nekakva polazna točka i putokaz za buduća (za 5, 10, 20 ili 50 godina) preispitivanja odnosa između dvaju naroda, pa, u najboljem slučaju, i za stvarna, održiva i nefingirana pomirenja.

Ćosića sam, jednostavno, zamolio da prihvati Bilandžićevu rukavicu i izloži svoje vlastito mišljenje o sadašnjosti i budućnosti srpsko-hrvatskih odnosa. Samo što mu nisam rekao: gledajte, vi ste toliko važna povijesna ličnost, u Hrvatskoj se o vama misli to i to, znate kako u Hrvatskoj stojite, evo vi ćete uskoro umrijeti pa dajte ostavite nešto u amanet i Hrvatima i Srbima – to ste naprosto dužni učiniti prije svoje smrti. Ćosić je malo gunđao, osjetio je da ga navodim na tanak led, ali je ipak pozitivno odgovorio na tu moju inicijativu. Obavili smo dva vrlo duga razgovora (u njegovu stanu, u Ulici dr. Dragoslava Popovića 14, na beogradskoj Paliluli), koji sam snimio na ukupno pet kaseta. Jedna napomena: sve do ovih dana nisam čitao transkripte tih razgovora, namjerno sam ih držao u ladici, tj. u svom spremištu, i ostavio da “sazru”, pa da ih, u danom trenutku, čitam sa što veće vremenske distancije i sa što većom radoznalošću (i eto, odonda je prošlo punih sedam godina).

Ćosić mi je potkraj života rekao: “Tito je najveća povijesna ličnost hrvatskog naroda, on je, ustvari, omogućio stvaranje hrvatske države”

Kad je pažljivo pročitao Bilandžićev feljton “Tito i raspad druge Jugoslavije” (dao sam mu za to nekoliko dana), Ćosić mi je dao o njemu ovakvu ocjenu:

NAJKRITIČNIJI PREMA SVOJIMA: Ćosić i Milošević
NAJKRITIČNIJI PREMA SVOJIMA: Ćosić i Milošević

– Moram vam reći da me Dušan Bilandžić iznenadio radikalnim stavovima o Titu. Ugodno me iznenadio. To je prvi Hrvat, po mom mišljenju, ne računajući Vladu Gotovca i desničare, koji radikalno kritički misli o Titu. Ja istinitiji tekst o Titovoj unutrašnjoj politici nisam pročitao! Meni nije poznata uvjerljivija, dokumentiranija analiza Titove unutrašnje politike od ove Bilandžićeve. Srbi, vidite, imaju o tim pitanjima partikularne stavove, ili generalno ideološke stavove – kao ja, na primjer, koji sam titoizam izjednačio sa samoupravljanjem, odnosno samoupravljanje protumačio kao mimikriju nacionalizma, i to još 1963. Ali ja nisam znao – i nitko nije poznavao – taj partijski mehanizam koji je otkrio Bilandžić, konkretne odluke Partije i svih tih plenuma u kojima su Kardelj i Tito vršili te takozvane reorganizacije. Sjajna je Bilandžićeva formulacija da su sve Kardeljeve reorganizacije bile na porazu prethodnih, tj. popravci – tobožnji popravci – prvih rezolucija, prvih deklaracija i prvih ideja. Kardelj se tu pokazuje velikim političarom. On je izvanredan političar, on je prividno demokratskom retorikom uspijevao najteže odluke pokriti ideologijom samoupravljanja i općim tobože ideološkim marksističkim frazama i tezama…

(NASTAVIĆE SE)

 

 

Najnovije

Šta se krije iza “podele Kosova”?

Albanci već traže teritoriju juga Srbije, a što se tiče podele, Amerikanci i Albanci, dobivši u svoje ruke stratešku tačku – Sever Кosova – nipošto je neće predati, može se govoriti samo o zauzimanju novih srpskih teritorija, smatra sagovornica portala Evroazija dejli

„Oluja“ u Hrvatskoj još traje

Broj Srba na Kordunu pao je ispod deset odsto, na Baniji ispod 15 odsto, a u ovim regijama je pre „Domovinskog rata“ srpska populacija bila u znatnoj većini, tako da Srbi doživljavaju biološki slom

Sve što ste obećali, slagali ste!

Povod za pismo Momčila Trajkovića iz Čaglavice sa Kosmeta je susret delegacije Srpskog nacionalnog formuma sa Predsednikom Srbije pre šest meseci, posle ubistva Olivera Ivanovića

Nigerijska šema Vučićevog kuma

Lider na polju obnovljivih izvora Eco Energo Group, u suvlasništvu Nikole Petrovića, kuma Aleksandra Vučića, svoj razvoj je započeo preko jedne od firmi Energoprojekta i uz sumnje na prikriveno vlasništvo, zbog čega je Energorpojekt protiv svojih bivših menadžera i radnika podneo krivičnu prijavu za zloupotrebe položaja i pranje novca, koja je kasnije odbačena

General oživeo duše 16.186 rodoljuba

Komandant Кopnene vojske general-potpukovnik Milosav Simović osnovao je u Nišu Muzej Kopnene vojske, izdvojio žrtve sa Paštrika i Košara, zapevao četničku pesmu “Planino, moja planino” na proslavi Dana Kopnene vojske i o tome govori otvoreno i s ljubavlju za Srbiju

Naprednjaci finansiraju Tadićeve i Đilasove

Firma koju je osnovao Nebojša Krstić dobila je od Gradske uprave Beograda 90.000.000 za oglašavanje u novinama, nadovezujući se na posao koji je ista firma za sedam miliona sklopila sa JP “Službenim glasnikom” kojim rukovodi bivša DS-ovka Jelena Trivan, dok je do skoro Skupština grada poslovala sa firmom “Media point” koja se dovodi u vezu sa Draganom Đilasom
Lemon Berry Studio